MOLITVA ZA PROGLAŠENJE BLAŽENIM NAŠIH MUČENIKA

Silni i pravedni Bože!

Ti si u životima svojih slugu Krizostoma, Krištofa i drugova na čudesan način objavio otajstvo križa kad si njihovim prihvaćanjem žrtve obznanio svjetlost vjere u tami diktatura.

Molimo te, proslavi svoje sluge u svojoj Crkvi da njihov primjer ispovijedanja vjere i mučeništva i danas bude ohrabrujući izvor u nasljedovanju siromašnoga i poniznoga Krista. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

Životopis

Otac Krizostom se rodio u Pečuhu 10. siječnja 1909. godine. Na krštenju je dobio ime Imre (Mirko). Franjevački habit je obukao 11. rujna 1925. godine u Sečenju (Szécsény). Tu je bio franjevački novak i tu je položio svoje privremene redovničke zavjete. Svečane (vječne) zavjete položio je 20. prosinca 1930. godine u Đenđešu (Gyöngyös), gdje je primio i svećeničko ređenje 19. lipnja 1932. godine.

Između 1932.-35. u Sečenju je obavljao je službu propovjednika, kapelana, učitelja pjevanja braće nesvećenika, voditelja skauta. Godine 1935. postavljen je za vikara samostana u Sigetvaru (Szigetvar) odakle je vraćen u Sečenj. Godine 1937. premješten je u Mohač, odakle 1937. godine odlazi u New York za mađarskoga pučkog misionara. Godine 1940. i 1941. živi u samostanu u Šimontornji (Simontornya), Godine 1942. postaje vojnim kapelanom, a od 23. srpnja 1943. godine poglavarom novoosnovanoga bratstva u Novom Sadu, gdje djeluje kao propovjednik, ispovjednik i duhovnik franjevačkoga Trećeg reda.

Mučeništvo

Dana 26. listopada 1944. vlast u Novom Sadu su preuzeli partizani. P. Krizostom je već unaprijed računao s tim, i zbog toga je htio spasiti braću koja su ostala s njim. Prilikom uhićenja jedan od braće je uspio ishoditi da o. Krizostoma puste zbog bolesti. On je to međutim uvjetovao da puste i njegovu braću na slobodu. Stražari to nisu prihvatili te su 26. listopada i njega odveli u logor.

Dana 27. listopada u 22 sata došli su vojnici i pročitali između ostalih i ime p. Krizostoma, s time da su ga pod izlikom puštanja kući smjestili u drugu baraku.

Dana 28. listopada 1944. godine navečer između 8 i 9 sati prozvane su osobe svezali po troje i prisilili ih na trčanje. Vojnici su ih tukli do smrti. Stanovnici barake promatrali su kroz prozor taj događaj. A vojnik koji je sljedećega dana donio hranu ispričao je da su „…starog popa na smrt pretukli”. Drugoj dvojici franjevaca su naredili da iskopaju masovnu grobnicu za ubijene.

Spomen na mučeništvo

Zapreka javnom štovanju bili su jugoslavenski komunizam i činjenica da je Mađarima i službeno bila pripisana kolektivna krivnja. Prema izjavi Karolja Harmatha, mjesnoga poglavara, bivšega generalnog delegata franjevačkog reda, vjernici ga smatraju mučenikom.

O njihovom odvođenju snimljen je i film u kojim svjedoci govore o događajima. Pored toga i crkvene publikacije spominju junaštvo p. Krizostoma, a mađarska franjevačka provincija smatra ga jednim od svoji mučenika. Na spomen pločama postavljenima u našim samostanima  (Buda, Buda-Pašaret, Sečenj) nalazi se i njegovo ime na popisu mučenika.

Izvori koji govore o njegovu mučeništvu

– suvremeni provincijski i biskupijski spisi

– pisana sjećanja, film o događajima

– izjava očevidaca

– ranije skupljena crkvena sjećanja

– spisi povjesničara

Sažetak

Krizostom Keresteš bio je žrtva međunacionalnoga sukoba, ali je on u takvoj situaciji svjesno prihvatio da ostane s onima koji su bili povjereni njegovoj pastoralnoj brizi. Zadnjih dana je čak dva puta imao priliku da spasi svoju redovničku braću, a kada oni na to nisu pristali, i sam je ostao, premda je imao mogućnost da ode. Svjesno je računao s činjenicom smrti. Pored međunacionalnoga sukoba, protukatolički stav partizanskih jedinica umnogome je pothranjivao mržnju koja je bila uzrokom mučeništva.

Peregrin Kalman OFM

Životopis

Otac Krištof je rođen 16. prosinca 1914. u Jasberenju (Jászberény). Na krštenju je dobio ime István. Franjevački habit je obukao u Sečenju (Szécsény) 29. kolovoza 1933. godine U Sečenju je proveo svoj novicijat i ondje je položio i prve redovničke zavjete 30. kolovoza 1934. godine. Svečane zavjete je položio 8. rujna 1937. godine u Đenđešu (Gyöngyös), a tu je bio zaređen i za svećenika 29. lipnja 1938. godine.

Mjesta službovanja: Rožnjo 1939.-40.: propovjednik i kapelan, diskret, učitelj braće nesvećenika, – Pečuh 1940.-41.: kapelan i ispovjednik, – Kassa 1941-43: propovjednik i kapelan, diskret, učitelj braće nesvećenika, Debrecin 1943.-44.: propovjednik. Godine 1944. premješten je ponovo u Pečuh, ali je tražio da mu bude dopušteno poći u Novi Sad.

Mučeništvo

Prema izvorima franjevačke provincije posebno je molio premještaj u novosadski samostan, jer je kao svećenik htio umrijeti za svoju vjeru. Kako se približavala opasnost, svjesno je odabrao da ostane među povjerenim mu vjernicima, iako je imao mogućnosti da ode.

Uhićen je 26. listopada 1944. godine. Dana 28. listopada ubili su njegova gvardijana, p. Krizostoma. Kad god mu se pružila prilika p. Krištof  kretao se među zarobljenima, razgovarao s njima, i zbog toga su ga jako zavoljeli. Dana 1. studenoga su ga zajedno s njegovim subratom p. Mihaljom i jednim dijelom zarobljenika tjerali prema Petrovaradinu. Tu su njih dvojica dobar dio proveli u ispovijedanju. Dana 2. studenog su morali nastaviti hod. Sa svećenicima su posebno okrutno postupali. Vojnici su ih namjerno izdvajali iz kolone uzvicima: „Popovi napred”. Njihovu dušobrižničku prisutnost su pripisivali služenju fašistima. Krištofa i Mihalja su prisiljavali da nose oružje i tako trče, udarali su ih željeznim šipkama i puškama, kundacima su ih tukli po leđima. Od udarca šipke Krištofovo čelo je ranjeno, a od batinanja nije više mogao hodati. Bližnji su mu pritekli, ali je izgubio svijest. Posljednje riječi su mu bile: „Sic debuit esse!”. Vojnici su ga htjeli ustrijeliti. Nisu to odmah učinili, nego su ga bacili na ruski kamion koji ga je odvezao prema Inđiji, gdje su ga ubili vojnici. Nije poznato gdje je pokopan.

Spomen na mučeništvo

Zapreka javnom štovanju bili su jugoslavenski komunizam i činjenica da je Mađarima i službeno bila pripisana kolektivna krivnja. Prema izjavi Karolja Harmatha, mjesnoga poglavara, bivšega generalnog delegata Franjevačkog reda, vjernici ga smatraju mučenikom.

O njihovu odvođenju snimljen je i film u kojem svjedoci govore o događajima. Pored toga i crkvene publikacije spominju junaštvo p. Krištofa, a mađarska franjevačka provincija ga smatra jednim od svojih mučenika. Na spomen pločama postavljenima u našim samostanima (Buda, Buda-Pašaret, Sečenj) nalazi se njegovo ime na popisu mučenika.

Izvori koji govore o njegovom mučeništvu

– suvremeni provincijski i biskupijski spisi

– pisana sjećanja, film o događajima

– izjava očevidaca

– ranije skupljena crkvena sjećanja

– spisi povjesničara

Sažetak

Krištof Kovač se na unutarnji poticaj svjesno spremao na mučeništvo, svoju humanost je sačuvao i usred progona. Prema iskazu još i danas živoga svjedoka o. Mihalja Kamaraša, vojnici su ga izričito mučili i ubili iz mržnje prema svećeništvu.

Kálmán Peregrin OFM